Ja sam čuo jednu divnu priču. Jednom je živio jedan veliki vajar i slikar, veliki umjetnik. Njegova umjetnost je bila tako savršena da kada bi uradio kip čovjeka, bilo bi veoma teško reći šta je čovjek, a šta kip. To je bilo tako životno, tako ubjedljivo, tako slično.

Jedan astrolog mu je rekao da mu se priblišava smrt, da ubrzo treba da umre. Naravno, bio je veoma uplašen i zabrinut, i kao svaki čovjek je želio da izbjegne smrt. On je o tome razmišljao, meditirao, i na kraju našao rješenje. On je napravio svoje kipove, ukupno jedanaest, i kada je Smrt zakucala na njegova vrata, kada je Anđeo smrti ušao, on se sakrio između tih jedanaest kipova. Potpuno je zaustavio disanje.

Anđeo smrti je bio iznenađen, nije mogao vjerovati svojim očima. To se nikada nije dogodilo - to je bilo neočekivano! Nije bilo poznato da je Bog ikada stvorio dvije iste osobe; on je uvijek stvarao samo unikate. On nikada nije vjerovao u neke rutinske poslove, nije volio grupni niz. On je bio sasvim protiv kopija, stvarao je samo originale. Što se dogodilo? Dvanaest istih osoba na jednom mjestu? Koga sada da odnese? Samo jedan treba da bude odnesen...

Anđeo smrti nije mogao da odluči. Iznenađen, zabrinut, iznerviran, on se vratio. Pitao je Boga: "Što ste uradili? Postoje dvanaest sasvim istih osoba, a ja mogu da odvedem samo jednu. Kako da odlučim?"

Bog se nasmijao. On je pozvao Anđela smrti da mu se približi i na uho mu rekao formulu, ključ otkrivanja stvarnog od nestvarnog. On mu je dao tajni kod i rekao: "Samo idi i unesi to u sobu u koju se sakrio umjetnik između njegovih kipova."

Anđeo smrti je upitao: "Kako će to djelovati?"

Bog je rekao: "Ne brini. Samo idi i pokušaj."

Anđeo smrti je otišao, iako ne vjerujući da će to djelovati, ali ako Bog tako kaže, to mora da djeluje. On je ušao u sobu, pogledao oko sebe, i kada ništa nije posebno primijetio, rekao je: "Gospodine, sve je savršeno osim jedne stvari. Vi ste to dobro odradili, ali ste jedno ispustili. Postoji jedna greška."

Čovjek je sasvim zaboravio da je bio sakriven. On je iskočio i rekao: "Kakva greška?"

Smrt se nasmijala. Smrt je rekla: "Uhvaćen si! To je bila jedina greška: ne možeš zaboraviti sebe. Hajde, prati me!"

Obično je umjetnik najegoističnija osoba na svijetu. Ali tada on nije pravi umjetnik. On koristi umjetnost kao sredstvo za jačanje svog ega. Umjetnici su veoma egoistični; stalno se hvale i stalno se svađaju sa drugima. Svako od njih misli da je prvi i najbolji. Ali to nije prava umjetnost.

Pravi umjetnik sasvim nestane. Ti drugi umjetnici su samo tehničari; ja ih neću nazivati umjetnicima već tehničarima. Ja ih neću nazvati ni stvaraocima, ja ću ih samo nazvati sastavljačima. Da, sastaviti pjesmu je jedno, stvoriti pjesmu je nešto sasvim drugo. Da bi sastavila poeziju, osoba treba da poznaje jezik, gramatiku, pravila poezije. To je igra riječi, i ako znate tu cijelu igru, vi možete stvoriti poeziju. To neće biti veoma poetično, ali će izgledati poetski. To može tehnički izgledati savršeno, ali to će imati samo tijelo - nedostajaće joj duša.

Duša se ostvaruje samo onda kada umjetnik iščezne u njegovu umjetnost - on više nije odvojen. Kada slikar slika sa takvim zanosom da više ne postoji, da čak osjeća stid da potpiše tu sliku jer zna da je on nije napravio... Neka nepoznata sila je to stvorila posredstvom njega, on zna da je bio opsjednut. To je bilo iskustvo svih velikih slikara u prošlosti: osjećaj opsjednutosti. Što je veći umjetnik, to osjećanje je jasnije.

A oni koji su najveći - Mocart, Betoven, Kalidas, Rabindranat Tagora - oni koji su najveći su sasvim sigurni da nijesu bili ništa osim šuplji bambus i da je egzistencija pjevala kroz njih. Oni su bili flaute ali muzika nije njihova. To je teklo kroz njih, ali to je došlo iz nekog nepoznatog izvora. Oni to nijesu ometali - to je sve što su oni radili - ali oni to nijesu stvorili.

Duša se ostvaruje samo onda kada umjetnik iščezne u njegovu umjetnost - on više nije odvojen. Kada slikar slika sa takvim zanosom da više ne postoji, da čak osjeća stid da potpiše tu sliku jer zna da je on nije napravio. Neka nepoznata sila je to stvorila posredstvom njega, on zna da je bio opsjednut. To je bilo iskustvo svih velikih slikara u prošlosti: osjećaj opsjednutosti. Što je veći umjetnik, to osjećanje je jasnije.

To je paradoks. Pravi stvaralac zna da on nije ništa stvorio. Egzistencija je radila kroz njega. Ona ga je opsjednula, njegove ruke, njegovo biće, i tada stvorila nešto kroz njega. On je bio instrument. Onda kada umjetnik nestane, to je prava umjetnost. Tada tu nije u pitanju ego. Tada ta umjetnost postaje religiozna. Tada je umjetnik mistik - ne samo da je tehnički isparavan već je i egzistencijalno autentičan.

Što je manje ličnosti umjetnika u njegovom djelu, to je djelo savršenije. Kada je umjetnik sasvim odsutan iz svog djela, tada je stvaralaštvo u potpunosti savršeno - vi uvijek treba da se prisjetite tog razmjera. Što je umjetnik više prisutan, to je djelo manje savršeno. Ako je umjetnik previše prisustan, djelo će biti ružno, biće neurotično. To će biti samo ego - što drugo može biti?

Ego je neurotičan. I još nešto treba zapamtiti: ego uvijek želi da bude savršen. Ego je veliki perfekcionista. Ego uvijek želi da bude veći i bolji od drugih; stoga je perfekcionista. Ali savršenstvo nikada nije moguće putem ega, zato je taj trud apsurdan. Perfekcija je moguća samo onda kada nema ega - ali tada čovjek nikada i ne razmišlja o savršenstvu.

Pravi umjetnik nikada ne razmišlja o savršenstvu. On nema ideju o savršenstvu, on jednostavno dopusti sebi da se preda, da se opusti, i što se god dogodi, dogodi se. Pravi umjetnik uistinu razmišlja o totalitetu, ali nikada o perfekciji. On želi da bude potpuno u tome, to je sve! Kada pleše, on želi da nestane u plesu. On ne želi da bude prisutan, jer prisustvo plesača znači remećenje plesa. Ljepota i ritam bi bili poremećeni, ometeni. Kada plesač nije prisutan, sve prepreke nestanu, tok plesa je veoma miran, lak.

Što ima manje umjetnika u svom djelu, to je djelo savršenije. Kada je umjetnik sasvim odsutan iz svog djela, tada je stvaralaštvo u potpunosti savršeno - vi uvijek treba da se prisjetite tog razmjera.

Pravi umjetnik zaista misli totalitarno - kako da bude potpun - ali nikada ne razmišlja o perfekciji. A ljepota se sastoji u tome: oni koji su potpuni su savršeni. Oni koji razmišljaju o savršenstvu nijesu savršeni, nikada nijesu potpuni. Naprotiv, što više razmišljaju o perfekciji, to bivaju neurotičniji. Oni imaju ideale. Oni se uvijek upoređuju, i uvijek bivaju slabiji.

Ako imate neki ideal, dok ne ispunite taj ideal, vi o sebi nećete misliti da ste savršeni, a onda kako možete biti potpuni u svom djelovanju? Na primjer, ako razmišljate da budete plesač kao Nižinski, kako onda možete biti potpuni u svom plesu? Vi biste stalno gledali, posmatrali sebe, pokušavali da to unaprijedite, plašili se da ne napravite neku grešku. Vi biste bili podijeljeni - dio vas bi plesao, a drugi dio bi stajao po strani i prosuđivao, osuđivao, kritikovao. Vi ste podijeljeni, vi ste u raskolu.

Nižinski je bio savršen jer je bio potpun. Obično bi se događalo da ljudi ne bi vjerovali kada bi on skočio u plesu, ljudi ne bi vjerovali svojim očima; čak i naučnici ne bi povjerovali svojim očima. Njegov skok je bio takav da je bio protiv zakona o gravitaciji - to je bilo neponovljivo! A kada bi završavao skok, to bi bilo sporo i lako, nalik peru... i to je protiv zakona o gravitaciji.

Često su ga pitali o tome. Što su ga ljudi češće pitali o tome, on je bio sve više svjestan toga, i to je sve više nestajalo. Došao je trenutak u njegovom životu kada je to sasvim iščezlo, a razlog je bio: što je više bivao svjestan toga - on je tako gubio potpunost u tome. Tada je shvatio zašto je to nestalo. Savršenstvo se događalo, ali se događalo samo onda kada bi Nižinski bio sasvim izgubljen u plesu. U toj potpunoj izgubljenosti, u tom potpunom prepuštanju, osoba djeluje u jednom sasvim drugačijem svijetu, u skladu sa drugačijim zakonima.

Dopustite da vam kažem nešto o jednom zakonu koji će, prije ili kasnije, nauka morati da otkrije. Ja to nazivam Zakon uzvišenosti. Upravo kao što postoji zakon gravitacije... prije tri stotine godina to nije bilo poznato. To je djelovalo i prije nego je postalo poznato; zakon ne mora biti poznat da bi djelovao. Zakon je uvijek djelovao; on nema ništa sa Njutnom i jabukom koja je pala sa drveta. Jabuke su padale i prije Njutna, takođe! To ne znači da je prvo Njutn otkrio zakon, a onda su jabuke počele da padaju. Zakon je postojao, Njutn ga je samo otkrio.

Upravo nalik tome, postoji još jedan zakon - Zakon uzvišenosti koji uzdiže. Zakon gravitacije vuče stvari naniže; Zakon uzvišenosti podiže stvari naviše. To u jogi nazivaju levitacija. U određenom stanju izgubljenosti, u određenom stanju opijenosti - opijenosti božanskim - u određenom stanju krajnje predanosti, lišenosti ega, taj zakon počinje da djeluje. Osoba se uzdiže. Osoba postaje oslobođena težine. To se dogodilo u slučaju Nižinskog. Ali vi to ne možete ostvariti jer ako postojite, to se neće dogoditi.

Ego je nalik kamenu oko vašeg vrata. Kada ego nije prisutan, vi se osjećate bestežinski. Zar to nijeste osjetili nekada u svom životu? Postoje trenuci kada imate bestežinski osjećaj. Vi hodate i imate osjećaj kao da ne dotičete zemlju, vi ste nekoliko santimetara iznad nje. Trenuci radosti, trenuci molitve, trenuci meditacije, trenuci slavlja, trenuci ljubavi... i vi bivate bestežinski, vi ste uzvišeni.

Ja kažem da će prije ili kasnije nauka to otkriti jer nauka vjeruje u određeni princip: princip suprotnosti. Nijedan zakon ne može biti usamljen, on mora imati svoju suprotnost. Elektricitet ne može djelovati samo sa jednom stranom - pozitivnom ili negativnom; oboje je potrebno. Oni se nadopunjuju.

Postoje trenuci kada imate bestežinski osjećaj. Vi hodate i imate osjećaj kao da ne dotičete zemlju, vi ste nekoliko santimetara iznad nje. Trenuci radosti, trenuci molitve, trenuci meditacije, trenuci slavlja, trenuci ljubavi... i vi bivate bestežinski, vi ste uzvišeni.

Nauka zna da svaki zakon ima svoju suprotnost kojom se nadopunjuje. Gravitacija mora imati suprotan zakon kojim se dopunjuje. Taj zakon, probno, ja nazivam Uzvišenost - u budućnosti bi bilo moguće dati bilo koji drugi naziv jer naučnici, ukoliko bi to otkrili, to ne bi nazvali uzvišenost. Ali to je najbolji mogući naziv.

Osho

Kreativnost