Home
 
 
Poezija
Filozofija
Drevne
civilizacije
 
 
Muzika
Film
Umetnist
Ekologija
 
 
 
Urednik
 
 
 
 
 
Kabala
Tarot
Ji Đing
Feng Šui
 
 
Telema
Vika
Nju Ejdž
Reiki
 
 
 
Web master
 
Willow
 
     
 

VEŠTIČARSTVO, UMETNOST
I POPULARNA KULTURA
 
Napisao Gwydion


Priča o veštičijoj i paganskoj muzici počinje još kada je Gwydion Pendderwen izdao kasetu pod nazivom Songs of the Old Religion. Dve godine kasnije Jim Alan i Selene Fox izdaju Circle Magick Musick. Osamdesetih je "veštičija muzička scena", sa autorima poput Kennya i Tzipore Klein ili pak Lady Isidore i Lorda Pana, već bila čvrsto uspostavljena. Uglavnom su u pitanju bila kasetna izdanja, uz po neki vinil, a nastupi su najčešće bili na nekim od paganskih ili veštičijih festivala. Tokom devedesetih Vika i paganizam su je postali toliko rašireni da se oko njih razvila jedna čitava kompleksna kontra-kultura sa svojim zvezdama i njihovom vernom publikom.

Nesumnjivo najpoznatiji vikanski muzički projekt u ovom trenutku su Inkubus Sukkubus, škotski veštičiji rok bend poznat i izvan veštičijih krugova. Nastao su krajem osamdesetih kao post punk grupa. Njihovo interesovanje za okultno, pri čemu valja napomenuti da su oni inicijati Alex Sandersove veštičije tradicije, nije bilo čudno jer je činjenica je da to bilo često područje interesovanja i inspiracije mnogih punk, new wave i alternativnih grupa (Throbbing Gristle. Blood & Roses, Killing Joke, Clock Dva, pa čak i Blondie). Recimo za Toyah Wilcox, poznatu new wave pevačicu iz tog perioda a kasnije i glumicu koja je glumila u Derek Jarmanovim filmovima, čak se priča da poseduje originalnu Alex Sandersovu Knjigu senki. Inkubus Sukkubus su prvo bili tipičan folk rok bend koji je uglavnom svirao po britanskim skupovima The Pagan Federation. Početkom devedesetih, posle njihove turneje po Nemačkoj, primetili su da su bili jako dobro primljeni od strane takozvane gothic podkulture i od tada Inkubus Sukkubus počinje da biva tretiran kao gothic rock bend. Oni i dalje sviraju pored velikih koncerata širom sveta i male koncerte za svoje Vika prijatelje.

 

Činjenica je da je Vika tokom devedesetih postala medijski isplatriva za eksploataciju. Film The Craft je Viku na velika vrata uveo u Hollywood, a priča o pravoj veštici koja je bila stručni konsultant pri snimanju tog filma je pokrenula čitav trend angažovanja takvih Vika konsultanata. Imidž koje su veštice imale u filmovima i serijama je polako počeo da se menja i one su sada prikazivane u mnogo boljem svetlu. Popularna serija o Buffy, istrebljivačici vampira, je na primer ubacila veoma pozitivno prikazan lik vikanke pošto je jedan od ključnih producenata počeo da praktikuje veštičarstvo. No, eskalacija popularnosti veštičarstva je nastala sa serijom Charmed (kod nas prevedenoj kao Čari) i sa Harry Potterom. Naravno da je u oba slučaja cela ideja prikazana krajnje banalizovano, ali je to, najpre, u velikoj meri globalno razbilo stereotip o lošoj veštici, a potom i zainteresovalo izuzetno puno mladih ljudi za veštičarstvo.

Tako trenutno imamo dva veštičarstva. Jedno je bajkovita i šljašteća fantazija šou biznisa koje više ne prikazuje vešticu kao negativca, već kao nekog ko se bori za pravdu i tu staje bez prevelikog udubljivanja u metafiziku. Drugo je pravo veštičarstvo koje je još uvek hermetično i koje se bori da izbegne komercijalizaciju. Zato većina umetnika inspirisanih Vikom i dalje ne želi tako da se otvoreno vikanski deklariše. Stevie Nicks iz Fleetwood Mac je više puta, na primer, povezivana sa Vikom. Neki njeni spotovi, takođe, izgledaju veoma "veštičije", no ona je više puta porekla, možda i zato sto je njena publika sastavljena uglavnom od "dobrih američkih hrišćana", da ima veze sa veštičarstvom. Sa druge strane uvek ima izuzetaka i jedan od takvih je, na primer, Ritchie Blackmore (nekad svirao u Deep Purple) sa svojim muzičkim projektom Blackmore's Night.

Blackmore's Night

 

Back više informacija; www.prosvetljenje.net