Rudolf Steiner

GA 201

PREDAVANJE I

Dornach, 9 travnja 1920

Danas ću pokušati dati širi pogled na temu koje smo se često doticali. Učestalo sam ukazivao kako se, za modernog čovjeka, moralne i intelektualne koncepcije razdvajaju. U jednu smo ruku dovedeni, preko intelektualnog mišljenja, do prepoznavanja surove nužnosti Prirode. U skladu s tom nužnošću sve u Prirodi vidimo pod Zakonom uzroka i posljedice. I također se pitamo, kada čovjek izvrši radnju: što ju je uzrokovalo, koji je unutarnji ili vanjski razlog? To prepoznavanje nužnosti svih događaja u modernim je vremenima steklo više znanstveni karakter. U ranijim vremenima je imalo više teološki karakter, a i još ima za mnoge ljude. Preuzima znanstveni karakter kada imamo mišljenje da je ono što radimo zavisno od naše tjelesne konstitucije i o utjecajima koji na nju djeluju. Još postoje mnogi ljudi koji misle da čovjek djeluje neizbježno kao što kamen pada na tlo. Tu imate prirodoznanstvenu obojanost koncepta nužnosti. Gledanje onih više sklonih teologiji može se opisati kako slijedi. Sve je unaprijed dosuđeno nekom vrstom božanske moći ili providnosti i čovjek treba izvršavati ono što je predodređeno od te božanske moći. Tako u jednom slučaju imamo nužnost prirodne znanosti, a u drugom slučaju bezuvjetno božansko predviđanje. Ni u jednom slučaju se uopće ne može govoriti o ljudskoj Slobodi.

Nasuprot tome stoji cijeli svijet Morala. Čovjek o tom svijetu osjeća da ne može mnogo govoriti bez da podrazumijeva slobodu odluka njegove volje; jer ako nema mogućnosti slobodne voljne odluke, ne može govoriti o moralnosti ljudskih djela. On međutim osjeća odgovornost, osjeća moralne impulse; mora dakle priznati svijet morala. Spominjao sam prije kako je nemogućnost izgradnje mosta između to dvoje, između svijeta nužnosti i svijeta morala, vodila Kanta da napiše dvije kritike, Kritiku čistog uma u kojoj se posvećuje istraživanju prirode jednostavne nužnosti, Kritiku praktičnog uma u kojoj se pita što pripada moralnoj kozmogoniji. Zatim se osjećao prisiljen napisati također i Kritiku presude koja je trebala biti posrednik između ovo dvoje, ali koja završava kao ništa više od kompromisa, i pristupa stvarnosti jedino kada se okrene svijetu ljepote, svijetu umjetničkog stvaranja. To ide pokazati kako čovjek na jednoj strani ima svijet nužnosti a na drugoj svijet slobodnih moralnih djela, ali ne može naći ništa da ujedini to dvoje osim svijeta umjetničkog izražavanja - recimo, u kiparstvu ili slikarstvu - čini se da slikamo ono što dolazi od prirodne nužnosti, ali tome dajemo nešto što je slobodno od nužnosti, dajući tako izgled da je slobodno u nužnosti.

Istina je da, čovjek ne može izgraditi most između svijeta nužnosti i svijeta slobode ukoliko ne nađe put kroz duhovnu znanost. Duhovna znanost, međutim, treba za svoj razvoj ispunjenje aforizma koji je zadobio poštovanje stoljećima prije, izreku grčkog Apolla: "Upoznaj sebe"! Sada ovaj savjet, s kojim se nije mislilo zakopati se u nečiju vlastitu subjektivnost već znanje o ukupnom biću čovjeka i položaju koji zauzima u univerzumu - to je potraga koja mora naći mjesta u našem sveukupnom duhovnom životu.

Sa ovog stajališta možemo zaista reći da je smjer kojeg je uzeo razvoj duhovnog pokreta usmjerenog na Antropozofiju u zadnjih par dana napravio korak naprijed; počeo je jasno ukazivati na duhovni život čovječanstva, kako moramo težiti prosvijetliti moderne metode razmišljanja sa znanjem o čovjeku; jer je činjenica da je znanje o čovjeku u velikoj mjeri izgubljeno u modernim vremenima. To je bio naš cilj u predavanjima koja su upravo održana za liječnike, gdje je napravljen početni pokušaj da se na pozitivan način baci svijetlo na stvari kojima se medicinska znanost mora baviti. [*Objavljeno od Rudolf Steiner Nachlassverwaltung, Dornach, 1961, (treće izdanje) s naslovom: Geisteswissenschaft und Medizin. Engleski prijevod (sada izašao iz tiska) naslovljen: Spiritual Science and Medicine, može se posuditi u knjižnici, Rudolf Steiner House, London, N.W.I] U ciklusu predavanja koji su održali moji prijatelji i ja, pokušali smo pokazati kako treba biti napravljena veza između pojedinih znanosti i o onog što one mogu primiti od duhovne znanosti. Veoma je poželjno da unutar našeg pokreta postoji jaka svijest o potrebi takvih pokušaja; jer ako ćemo uspjeti apsolutno je nužno razjasniti vanjskom svijetu - u izvjesnom smislu, prisiliti ga da shvati - da ovdje nema nikakve površnosti u bilo kojoj domeni, već radije iskrena težnja za pravim znanjem. To je često ometano načinom na koji stvari stižu do javnosti iz naših vlastitih krugova, tako da se pretpostavlja, ili može lako zlonamjerno pretvarati, da je ovdje dopušteno svakakvo sektaštvo i diletantizam. Na nama je da sve više uvjerimo vanjski svijet da su iskrena stremljenja u podlozi svega što ovaj pokret predstavlja. Takvi se pokušaji i dalje trebaju vršiti, i moraju se provesti dalje sa snagama cijelog antropozofskog pokreta; jer sada smo započeli s pravim znanjem o čovjeku koje mora biti temelj svake prave duhovne kulture. Točno je reći da je od sredine petnaestog stoljeća, čovjekov raniji konkretan odnos prema svijetu postajao sve više apstraktan. U stara vremena, preko atavističke vidovitosti čovjek je znao mnogo više o sebi nego to danas zna, jer od sredine stoljeća intelektualizam se raširio preko cijelog takozvanog civiliziranog svijeta. Intelektualizam je temeljen na veoma malom dijelu bića čovjeka, veoma malom dijelu; i ne proizvodi dakle ništa više od apstraktne mreže znanja o svijetu.

Što je znanje o svijetu postalo tijekom zadnjih stoljeća? U svom odnosu prema univerzumu, to je postalo samo matematičko-mehanička kalkulacija, kojoj su u nedavna vremena pridodani rezultati spektralne analize; koji su opet čisto fizički, i čak i u fizičkoj domeni, mehaničko-matematički. Astronomija promatra kretanje zvijezda i kalkulira; ali primjećuje samo one sile koje pokazuju univerzum, utoliko što je Zemlja u njemu ograđena, kao veliki stroj, veliki mehanizam. Točno je reći da se na ovaj matematičko-mehanički model opservacije gleda jednostavno i isključivo kao na jedini koji stvarno može voditi do znanja.

Sa čime sada mentalitet koji nalazi izraz u ovoj matematičko-mehaničkoj konstrukciji univerzuma računa? Računa s nečim što u određenoj mjeri ima osnovu u prirodi čovjeka, ali samo u malom dijelu njega. Računa najprije s apstraktne tri dimenzije prostora. Astronomija računa s apstraktne tri dimenzije prostora; razlikuje jednu dimenziju, drugu (crtanje na ploči) i treću, pod pravim kutovima. Fiksira pažnju na zvijezdu u kretanju, ili na položaj zvijezde, gledajući na te tri dimenzije prostora. Sada čovjek ne bi mogao govoriti o tri dimenzije prostora da ih nije doživio u svom vlastitom biću. Čovjek doživljava tro-dimenzionalni prostor. Tijekom svog života doživljava prvo okomitu dimenziju. Kao dijete puzi, i onda se podiže gore i time doživljava okomitu dimenziju. Ne bi bilo moguće govoriti o okomitoj dimenziji da je nije doživio. Misliti da može u univerzumu naći išta drugo osim onog što nalazi u sebi bila bi iluzija. Čovjek nalazi ovu okomitu dimenziju jedino doživljavajući je sam. Rastežući naše šake i ruke pod pravim kutom na okomicu dobivamo drugu dimenziju. U onom što doživljavamo kada dišemo ili govorimo, u udisanju i izdisanju zraka, ili u onom što doživljavamo kada jedemo, kada se hrana u tijelu kreće od naprijed prema natrag, doživljavamo treću dimenziju. Samo zato jer čovjek doživljava te tri dimenzije unutar sebe on ih projektira u vanjski prostor. Čovjek ne može naći u univerzumu apsolutno ništa ukoliko to prije nije našao u sebi. Čudna stvar je da je u ovom dobu apstrakcija koje je počelo sredinom petnaestog stoljeća, čovjek napravio te tri dimenzije homogenim. Odnosno, jednostavno je napustio u svom razmišljanju konkretne razlike između njih. Ostavio je ono što mu tri dimenzije čini različitim. Ako bi željeli dati njegov stvaran ljudski doživljaj, on bi rekao: Moja okomita linija, moja operativna linija, moja linija širenja ili rastegnutosti. Trebao bi pretpostaviti razliku u kvaliteti između tri prostorne dimenzije. Da je to napravio, ne bi više mogao shvatiti astronomsku kozmogoniju na sadašnji apstraktan način. Manje bi stekao čisto intelektualnu kozmičku sliku. Za to bi trebao doživjeti na konkretniji način njegov vlastiti odnos prema tri dimenzije. Danas on nema takav doživljaj. On ne doživljava na primjer preuzimanje uspravnog položaja, biti u okomici; i tako nije svjestan da je u okomitom položaju iz jednostavnog razloga da se kreće zajedno s Zemljom u određenom smjeru koji prianja okomici. Niti zna da čini svoje pokrete disanja, probavne i pokrete jedenja kao i druge pokrete, u smjeru kroz koji se i Zemlja također kreće u određenoj liniji. Sve to prianjanje određenim smjerovima kretanja obuhvaćalo je prilagodbu, podešavanje, na kretanje univerzuma. Danas čovjek ne uzima u obzir bilo što od ovog konkretnog shvaćanja dimenzija; stoga ne može odrediti svoj položaj u velikom kozmičkom procesu. On ne zna kako stoji u njemu, niti da je takoreći njega dio i član. Sada moraju biti poduzeti koraci kako bi čovjek stekao znanje o čovjeku, znanje o sebi, i tako znanje o tome kako je smješten u univerzumu.

Tri dimenzije su stvarno za čovjeka postale toliko apstraktne da bi mu bilo iznimno teško uvježbati se da živeći u njima on ima udjela u određenom kretanju Zemlje i sustava planeta. Međutim na naše znanje o čovjeku može se primijeniti duhovno-znanstvena metoda mišljenja. Počnimo prema tome tražiti pravo razumijevanje tri dimenzije. Teško ga je steći; ali lakše ćemo se uzdići do ovog prostornog znanja o čovjeku ako razmotrimo, ne tri linije prostora kako stoje pod pravim kutovima, već tri nivoa ravni. Razmotrimo na trenutak slijedeće. Spremno ćemo opaziti da naša simetrija ima nešto s našim mišljenjem. Ako promatramo, otkriti ćemo elementarnu prirodnu gestu koju činimo ako želimo izraziti odlučujuće razmišljanje u nijemom prikazu. Kada smjestimo prst na nos i pomičemo po ovoj ravnini ovdje (napravljen je crtež), krećemo se kroz okomitu ravnu simetrije koja nas dijeli na lijevog i desnog čovjeka. Ova ravnan prolazeći kroz nos i kroz cijelo tijelo, ravan je simetrije, i ona je koje možemo postati svjesni da ima posla sa svim zapažanjem razlika koje se odvija u nama, i svim mišljenjem i prosudbama koje razlikuju i dijele. Počevši od ove elementarne geste, u stvari je moguće da postanemo svjesni kako u svom našem funkcioniranju kao čovjek imamo posla s ovom ravnom.

Razmotrimo funkciju gledanja. Gledamo s dva oka, na takav način da se linije sijeku. Sa dva oka vidimo točku; ali je vidimo kao jednu točku jer se linije pogleda križaju, sijeku se kako je prikazano na crtežu. Naša ljudska aktivnost je sa mnogih aspekata tako regulirana da tu regulaciju možemo razumjeti jedino pozivajući se na ovu ravan.

Zatim se možemo okrenuti drugoj ravni koja bi prolazila kroz srce i odijelila čovjekovo natrag od naprijed. Naprijed, čovjek je fiziognomijski organiziran, otraga je on izraz njegova organskog bića. Ova fiziognomijska-psihička struktura je razdijeljena ravnom koja stoji pod pravim kutovima prema prvoj. Kao što je naš lijevi i desni čovjek razdijeljen ravnom, tako su također prednji i stražnji čovjek. Trebamo samo rastegnuti naše ruke, naše šake, usmjerujući fiziognomijski dio šake (nasuprot čisto organskog dijela) naprijed i organski dio šaka natrag, i zatim zamisliti ravnu preko glavnih linija koje se tako pojave, dobivamo ravnu na koju mislim.

Na sličan način možemo smjestiti treću ravan koja će razgraničiti sve što je sadržano u glavi i licu od onog što je organizirano ispod u tijelu i udovima. Tako dobivamo treću ravan koja je opet pod pravim kutovima prema ostale dvije.

Može se dobiti osjećaj za ove tri ravnine. Kako se stječe osjećaj za prvu već je pokazano; treba je osjetiti kao ravan diskriminativnog Mišljenja. Druga ravan, koja dijeli čovjeka na naprijed i natrag (anteriorni i posteriorni dio) bila bi upravo ona kojom se čovjek pokazuje da je čovjek, jer ova ravan ne može biti ocrtana na isti način kod životinje. Kod životinje se može ocrtati ravan simetrije ali ne i okomita ravan. Ova druga (okomita) ravan bila bi povezana sa svime što se odnosi na ljudsku volju. Treća, vodoravna, bila bi povezana sa svime što se odnosi na ljudski osjećaj. Pokušajmo još jednom dobiti elementarnu ideju o ovim stvarima i vidjet ćemo da ovom linijom misli možemo do nečega doći.

Sve u čemu čovjek izražava svoj osjećaj, bilo da je to osjećaj pozdravljanja ili onaj zahvalnosti ili bilo koji drugi oblik osjećaja suosjećanja, na neki je način povezano s vodoravnom ravni. Također možemo vidjeti da u određenom smislu volja mora biti povezana sa spomenutom okomitom ravninom. Moguće je steći osjećaj za ove tri ravni. Ako čovjek to napravi, biti će obvezan napraviti svoju koncepciju univerzuma u smislu ove tri ravni - baš kao što bi, kada bi tri dimenzije prostora gledao samo na apstraktan način, bio obvezan kalkulirati na mehaničko-matematički način na koji su Galileo i Kopernik kalkulirali kretanja i reguliranost u univerzumu. U tom univerzumu sada će mu se pojaviti konkretne veze. On neće više samo kalkulirati u skladu s tri dimenzije prostora; već će kada nauči osjećati ove tri ravni, primijetiti da postoji razlika između desno i lijevo, iznad i ispod, natrag i naprijed. U matematici je stvar ravnodušnosti da li je neki objekt malo više desno ili lijevo, ili ispred ili iza. Ako samo mjerimo, mjerimo ispod ili iznad, mjerimo desno ili lijevo ili mjerimo naprijed ili natrag. U kojem su god položaju tri mjere postavljene, to ostaju tri mjere. U najboljem slučaju razlikujemo, da bi prešli od položaja do kretanja, dimenzije pod pravim kutovima jedna prema drugoj. To radimo, međutim, jedino jer ne možemo ostati pri jednostavnom mjerenju, jer bi se inače naš svijet uvukao u ne više od ravne linije. Ako međutim, naučimo opisati Mišljenje, Osjećaj i Volju konkretno u ove tri ravni, i smjestiti sebe tako u prostor kao psiho-duhovna bića, s našim Mišljenjem, Osjećajem i Voljom - tada baš kao što u astronomiji učimo primijeniti tri dimenzije prostora kako ih nalazimo kod čovjeka, učimo u astronomiji primijeniti trostruku podjelu čovjeka kao bića duše i duha. I postaje moguće ako imamo ovdje (crtanje) Saturn, Jupiter, Mars, Sunce, Veneru, Merkur i na kraju Zemlju, tada postaje moguće, ako pogledamo Sunce, promatrati ga u njegovoj vanjskoj manifestaciji kao nešto odvajajuće, kao odvajajući element. Moramo misliti o ravni koja prolazi kroz Sunce, i više nećemo uzimati u obzir ono što je iznad ravni i ono što je ispod kao samo prostorno, već moramo smatrati ravnu kao ravnu koja dijeli i razdvaja planete s obzirom da li su iznad ili ispod. Tada više nećemo govoriti: Mars je toliko kilometara udaljen od Sunca, Venera toliko kilometara; već ćemo naučiti da znanje o čovjeku primijenimo i na univerzum, i reći: To nije samo pitanje dimenzija kada kažem da je ljudska glava s obzirom na nos toliko i toliko udaljena od vodoravne ravni koju sam nazvao ravan Osjećaja, i da je srce na tolikoj i tolikoj udaljenosti; već trebam njihov položaj i udaljenost iznad i ispod dovesti u vezu s njihovom formacijom i strukturom. Također više ne bih trebao reći o Marsu i Merkuru da je jedan na tolikoj udaljenosti od Sunca a drugi na tolikoj udaljenosti od Sunca, već trebam znati da ako gledam na Sunce kao na odijeljene particije, Mars koji je iznad mora biti jedne prirode a Merkur koji je ispod druge.

Sada bih trebao moći smjestiti sličnu ravan perpendikularno (okomito op.pr.) kroz Sunce. Dakle kretanje Jupitera, recimo, ili Marsa, biti će takvo da će u jednom trenutku stajati s desne strane ove ravni a zatim prijeći prijeko i stajati s lijeve. Ako jednostavno nastavim apstraktno, prema dimenzijama, naći ću da je ponekad na desnoj i ponekad na lijevoj strani, i toliki i toliki broj kilometara. Ali ako proučavam kozmički prostor konkretno, kao što moram [proučavati] moje vlastito biće kao čovjeka, to nije stvar ravnodušnosti da li je planet u jednom trenutku na lijevo a u drugom na desno, ali kažem da postoji ista vrsta razlike bilo da je na desno ili lijevo kao što postoji između lijevog i desnog organa. Nije dovoljno reći da je jetra toliko centimetara s desne strane simetrične osi, stomak toliko centimetara na lijevo, jer su oni različiti u formaciji pošto je jedno desni organ a drugi lijevi. Ovdje je tako da, Jupiter, prema tome da li je na desno ili na lijevo, oku izgleda različito.

Na isti način mogu napraviti i treću ravan, i moram opet napraviti prosudbu u skladu s time. I ako proširim moje znanje o čovjeku na univerzum, biti ću dužan, kao što sam povezao jednu ravan s ljudskim Mišljenjem, a drugu ravan s ljudskim Osjećajem, smatrati treću ravan povezanu s ljudskom Voljom.

Sa svim ovim želio sam samo pokazati kako moderna kosmologija nema više od zadnjeg ostatka vanjske apstrakcije kada govori o tri ravne okomite jedna na drugu, prema kojima su položaji i kretanja zvijezda sasvim ravnodušno povezani, i zatim je prema tim pozicijama cijeli univerzum kalkuliran kao stroj. U astronomskoj koncepciji Galilea, samo ova jedna stvar je uzeta u razmatranje kod univerzuma - apstraktni prostor, s odnosima njegovih točaka. Ovo se znanje međutim može uvećati da postane aktivno i snažno znanje o čovjeku. Može se reći: Čovjek je misleće, biće koje osjeća i biće volje. Kao vanjsko biće, Mišljenjem je povezan s jednom ravni, s drugom pod pravim kutom prema njoj s Voljom, i sa trećom pod pravim kutom prema obje s Osjećajem. To mora također vrijediti u vanjskom svijetu. Od sredine petnaestog stoljeća, čovjek stvarno ne zna više od toga nego da se širi u tri dimenzije; sve ostalo je samo materijal prikupljen za opservaciju. Pravo znanje o čovjeku treba se ponovno steći, i indirektno znanje o kozmosu pomoću iste metode. Tada će čovjek shvatiti u kakvom su odnosu nužnost i slobodna volja, i kako se oboje može primijeniti na čovjeka, pošto je rođen iz kosmosa. Naravno ako se samo uzme ovaj zadnji ostatak ljudskog bića - tri dimenzije pod pravim kutovima jedna prema drugoj - ako je to sve što se želi zamisliti, onda se univerzum čini strašno siromašan. Siromašan, beskrajno siromašan je naš sadašnji pogled na univerzum; i neće postati bogatiji dok se ne probijemo do stvarnog znanja o čovjeku, dok zaista ne naučimo pogledati u čovjeka.

Antropozofska koncepcija univerzuma vodi direktno u stvarno duhovno znanje o stvarima. Zar se stvari kao Mišljenje, Osjećaj i Volja ne javljaju u ljudskom znanju kao strašno ogoljene apstrakcije? Čovjek ne istražuje sebe dovoljno temeljito. Ne pita se što su za njega te stvari na koje primjenjuje riječi. Toliko toga je postalo samo fraza. Netko bi se zaista treba upitati svjesno, kada koristi riječ Mišljenje, da li predstavlja ikakvu jasnu ideju - da ne govorimo o Osjećaju ili Volji. Ali naš govor je postao jasan i čist, direktno prelazimo od samo pravljenja fraza, korištenja uzvišenih riječi, i vraćamo se slikama; čak i kada uzmemo samo jednu sliku za Mišljenje - stavljajući prst na stranu nosa! Ne trebamo to raditi uvijek, ali znamo da se ta gesta često prirodno radi kada moramo jako misliti, baš kao što pokažemo prstom na bradu kada želimo naznačiti da obraćamo pažnju! Mi ulazimo u tu ravan upravo zato jer želimo prosuditi u vezi nečega s čime smo u odnosu. Mi prepolovimo naš organizam takoreći na desno i lijevo; jer mi stvarno postupamo drugačije s našim desnim i lijevim osjetilnim organima. To možemo cijeniti ako promatramo da s lijevim čulnim organom poduzimamo takoreći, rukovanje vanjskim objektom; i u našem mišljenju također, postoji vrsta rukovanja ili osjećanja vanjskih objekata. S desnim čulnim organom mi takoreći 'osjećamo samo osjećanje' njih. Tada oni prvi puta postaju naši vlastiti. Nikada ne bi dosegli do ego-koncepta da nismo mogli opažati, zajedno s onim što doživljavamo s desna, također i ono što doživljavamo s lijeva. Jednostavno polažući ruke jednu preko druge imamo sliku ego-koncepta. Zaista je točno da počevši koristiti jasne slike umjesto onih koje žive samo u frazeologiji, čovjek će postati iznutra bogatiji i steći će sposobnost vizualiziranja univerzuma u većim detaljima.

Ušavši na tu stazu, naći ćemo da je univerzum za nas opet oživio, i da mi sami kao ljudska bića sudjelujemo u njegovom životu. Tada ćemo ponovno naučiti kako izgraditi most između univerzuma i čovjeka. Kada je to napravljeno čovjek će moći percipirati da li je u univerzumu impuls prirodne nužnosti za sve što je u čovjeku, ili da li nas univerzum u nekoj mjeri ostavlja slobodnima; da li nas potpuno određuje, ili nas u izvjesnom smislu ostavlja slobodnim. Dok god živimo u apstrakcijama, ne možemo izgraditi most između morala i prirodnog zakona. Moramo se moći upitati koliko se daleko prirodni zakon širi u univerzumu, i gdje ulazi nešto što ne možemo uključiti pod aspekt prirodnog zakona. Tada dolazimo do odnosa koji ima svoj značaj i za čovjeka također, odnosa između onog što dolazi pod prirodni zakon i onog što je slobodno i moralno. Na ovaj način učimo povezati značenje s izjavom: "Mars je planet daleko od Sunca, Venera je planet bliže Suncu". Jednostavno izjavivši njihove udaljenosti u apstraktnim brojevima nismo rekli ništa ili barem veoma malo, jer definirati na ovaj način prema metodama moderne astronomije, jednako je kao reći: Gledam liniju koja prolazi kroz čovjekove dvije ruke i šake, i govorim o organu koji je 2.5 decimetra od ove linije. - Sada ovaj organ može biti toliko i toliko daleko ispod linije, i drugi organ toliko i toliko iznad nje; nije, međutim, udaljenost ona koja čini razliku, već činjenica da je jedan organ iznad a drugi ispod. Kada ne bi bilo razlike između iznad i ispod, ne bi bilo ni razlike između nosa ili očiju i stomaka! Oči su oči jedino zato jer su iznad, a stomak je stomak jedino jer je ispod, ove linije. Unutarnja priroda organa je uvjetovana položajem.

Slično je unutarnja priroda Marsa uvjetovana njegovim položajem izvan orbite Sunca, a ona od Venere njenim položajem unutar orbite Sunca. Ako netko ne razumije esencijalnu razliku između organa u ljudskoj glavi i organa u ljudskom trupu - jedan leži iznad a drugi ispod ove linije - tada ne može znati da su Mars i Venera, ili Mars i Merkur esencijalno različiti. Sposobnost razmišljanja o univerzumu kao organizmu zavisi o našem razumijevanju hijeroglifa organizma kojeg imamo pred nama. Moramo naučiti percipirati čovjeka kao hijeroglif univerzuma, jer nam daje mogućnost da u blizini vidimo koliko su različiti iznad i ispod, lijevo i desno, ispred i iza. To najprije moramo naučiti u čovjeku, i zatim ćemo to naći u univerzumu.

Budući da moderni pogled na univerzum kojeg drži prirodna znanost stvarno daje kosmogoniju izostavljajući čovjeka - prepoznajući ga jedino kao najvišu životinju, odnosno apstrakciju - pošto čovjek uopće nije u njoj, prema tome u ovoj se koncepciji univerzum pojavljuje samo kao matematička slika, u koji se univerzalno porijeklo slobode i morala nikada ne može prepoznati. To je, međutim, od krajnje važnosti da naučimo znanstveno opažati vezu između moralnog zakona i prirodne nužnosti. Dana sam vam nastojao pokazati, u možda suptilnijim konceptima, kako se znanje o univerzumu treba stjecati iz znanja o čovjeku.