Svi diktatori na svijetu su stvoreni od nas samih jer mi želimo da nam neko drugi kaže što da radimo. Za to postoji jedan veoma suptilan razlog: kada vam neko kaže što da radite, vi nemate nikakvu odgovornost da li je to dobro ili loše. Vi ste oslobođeni odgovornosti; vi ne treba da razmišljate o tome; ne treba da brinete o tome. Sva odgovornost ide osobi koja vam je dala naređenje da nešto uradite.

Ljudi kao Adolf Hitler ili Staljin ili Ronald Regan nijesu na svojim položajima zbog toga što posjeduju neke kvalitete. Oni su tu jer milioni ljudi žele da im se kaže što da rade - ako im niko ne bi naređivao, oni bi se osjećali izgubljeno. Mi stvaramo diktatore.

Adolf Hitler je bio skoro lud ali nacija, jedna od najinteligentnijih nacija na svijetu, koja je stvorila veliku tradiciju filozofa, mislilaca i teologa prvog reda... čak i u ovom vijeku je Njemačka proizvela ljude kao što je Martin Haideger, možda najveći filozof ovog vijeka - ali i on je bio sljedbenik Adolfa Hitlera. To izgleda skoro neshvatljivo da čovjek kvaliteta Martina Haidegera... Ja sam zagledao u sve filozofe svijeta; Martin Haideger izgleda kao da ima tako veliku genijalnost, takvu veliku originalnost u pristupanju stvarima iz jednog sasvim novog pravca - ali on je bilo sljedbenik Adolfa Hitlera; on ga je podržavao. Ja sam se čudio koji je bio razlog za to? A i čitava nacija je podržavala tog ludaka. Razlog je u tome što niko ne želi da prihvati odgovornost. Ali onog trenutka kada izgubite svoju odgovornost - a vi pomislite da je to teret, i neko drugi je preuzme - vi tada gubite i svoju individualnost, gubite svoju slobodu. Vaša odgovornost nije odvojena od vaše slobode, vaše individualnosti. Kada jednom prebacite svoju odgovornost na leđa nekog drugog, vi ste tada sebe spustili na nivo nebića. Naravno, tada vas niko neće optužiti ako vam nešto krene loše ali vi ste tako izgubili svoju dušu.

Ljudi osuđuju diktatore ali niko ne razmišlja kakva je to psihologija, kako su stvoreni diktatori i ko ih je stvorio. Mi smo ljudi koji su ih stvorili, a mi smo ih stvorili u nadi da će oni preuzeti odgovornost. Ali mi nijesmo svjesni da sa tom odgovornošću odlazi i naša sloboda, odlazi naša individualnost, odlazi demokratija, odlazi sloboda mišljenja ili izražavanja - odlazi sve. Mi gubimo našu dušu onog trenutka kada predamo svoju odgovornost u nečije ruke. A postoje ljudi koji uživaju da dominiraju, da naređuju; to su bolesni ljudi.

Zato je to čudna situacija. Ljudi žele da budu rasterećeni odgovornosti i, naravno, postoje nekoliko ljudi koji su spremni da prihvate svu odgovornost ali oni uzimaju i svu vašu slobodu. Oni tako uzimaju sva vaša prava, vašu istinsku individualnost; oni su ljudi čija jedina želja je moć. Oni imaju drugačiju vrstu bolesti ali izgleda da se to veoma uklapa. Izgleda da postoji određeni sklad između ljudi koji žele da se oslobode odgovornosti, ne znajući da se tako oslobađaju i svoje duše, i drugih bolesnih ljudi koji vole samo jednu stvar - moć.

Ja želim da individue budu sasvim slobodne, odgovorne, oprezne, budne; ne dopustite da vam neko naređuje, ali i ne dozvolite sebi da i vi nekome naređujete. To treba da bude neko predivno zajedništvo koje nije utemeljeno na nikakvoj diktatorskoj ideologiji već je utemeljeno, u osnovi, na najvišoj slobodi. A ako je sloboda najviši cilj, to će biti i vaš prvi korak, takođe, jer vas prvi korak vodi ka posljednjem koraku. Nije moguće da čitavog života samo budete tegleća životinja, da radite ono što vam ljudi kažu, a onda iznenada jednog dana postanete prosvijetljeni. To nije moguće.

Vi treba da preuzmete svu odgovornost za ono što radite. I treba da rastete u svojoj svijesti i svjesnosti tako da samo ispravne stvari teku kroz vašu aktivnost, tako da sve što radite uljepšava vaš svijet, pomaže ljudima. Stoga se ovdje okupljamo ne kao obična masa ljudi; ovo je bratstvo, nije tvornica. Ovdje svaka individua ima podjednaku mogućnost da raste u onome u čemu želi da raste. A moj sav napor je u tome da ne budete ometani od drugih. Prirodno, vi ćete otkriti da je to teško ali ne budite oholi u svom germanstvu; što je neka vrsta bolesti. Svijet je patio u dva svjetska rata zbog Njemaca.

Nemojte previše brinuti da možete pogriješiti. Dobro je da se nekada pogriješi. Samo nemojte ponovo pogriješiti na istom mjestu - učinite nešto drugo, napravite neku novu grešku. Uvijek tragajte za nekim novitetima. Greške su sasvim potrebne za učenje ali čovjek ne treba da čini iste greške. I svi treba da budu svjesni toga: niko nije odgovoran zbog vas. A vi ne treba da tražite ničiju dozvolu. Čak i ako učinite nešto loše postoji poznati zakon, Stjuardov zakon: "Lakše je da vam se oprosti nego da dobijete dozvolu." A zapamtite još jedan zakon, ali on je opasan, zato ga nikada ne slijedite. On se zove Jakovov zakon: "Ljudski je griješiti. Okriviti drugoga zbog toga je još ljudskije."

Nemojte to činiti, nikada! Ljudski je griješiti, a prihvatiti svoju odgovornost je dostojanstvo ljudskog bića. Nemojte promišljati što da uradite - uradite nešto! Parkinsov zakon je: "Odlaganje je najgori oblik odbijanja." Nemojte odlagati. Uradite nešto što izgleda prikladno u određenoj situaciji i blisko vašem duhu. Ne mora da znači da treba stalno da djelujete; djelovanje nije cilj života. Bitisanje je cilj života. Djelovanje samo podržava vaš opstanak kako biste mogli da pronađete svoje biće. Zato nemojte čekati da vam neko nešto kaže. Ali svih ovih vjekova kroz koje je čovjek prošao je bio takav slučaj - on je uvijek gledao političare, tražio je svještenike, tražio je neurotične ljude koji su sebe proglašavali prorocima, sinovima Božijim, izaslanicima Boga... Ljudi koji ne žele da preuzmu odgovornost odmah upadaju u njihovu zamku.

Svi vaši proroci i svi vaši izaslanici Boga su sasvim obični. Vaše svete knjige nijesu čak vrijedne da se nazovu velikom literaturom; to je trećerazredno novinarstvo, ništa više. Oni donose zakone, pravila i propise za vas, i ljudi prihvataju svakakve besmislice samo da ne tragaju i istražuju unutar sebe. Da bi izbjegli traganje, da bi izbjegli istraživanje ljudi čak izbjegavaju i da misle - neko će i taj posao obaviti umjesto njih! Ljudi koji su vam dali vaš moralni kod, vašu etiku, vaš životni stil su ljudi koji me podsjećaju na još jedan zakon, Maudov zakon: "Zaključak je mjesto na kom se umorite od razmišljanja." Svi zaključci koje su vam dali vaši proroci nijesu ništa drugo do mjesta gdje su se umorili od razmišljanja.

Upravo sinoć sam pročitao jednu divnu priču. Ja sam se zainteresovao jer je ona govorila o tome zašto su Mojsije i svi njegovi Jevreji, njegovi sljedbenici otišli da lutaju po pustinji četrdeset godina. Ja sam se zainteresovao jer je izgledalo da bi taj čovjek mogao dati neku ideju zašto je to bilo tako. Predložena ideja je bila da su se oni izgubili i svoj kvart su tražili po čitavoj pustinji; tražili su ga četrdeset godina. Niko ne zna da li su našli kvart ili nijesu; ja mislim da nijesu.

Ljudi koje ste slijedili su veliki ljudi, veliki u svojim neurozama. Ovo pravilo će vam to objasniti. Vupovo pravilo za pijančenje - to će vam dati ideju za sve: "Ja uvijek pijem stojeći jer je lakše sjesti kada se stojeći opijem; treba ustati kada se opijem sjedeći."

Izbjegnite takve mislioce. Oni su previše dugo dominirali čovječanstvom. Stoga, stanite na obije svoje noge. Zapamtite da ste sami, da nema Boga, nema izaslanika, i nema diktatora. Vi treba da budete odlučni kada je u pitanju vaš život. To je vaš život i vi treba da ga proživite u skladu sa vašim načinom. Samo tako možete od svog života napraviti slavlje. Inače će to biti opterećenje sa previše pravila i propisa, a sa tolikim teretom ne možete plesati.

Ja mislim da bi vam dobro došlo nekoliko viceva. Moj jedini strah je ukoliko si Njemac da ih nećeš moći shvatiti. To je stoga što ti vicevi kažu da kada vic ispričate Englezu, on se smije dva puta; jednom, samo da bude fin, a drugi put negdje oko pola noći kada ga shvati. Njemac se smije samo jednom jer se svi oko njega smiju. A ako ispričate vic Jevreju, on se uopšte neće smijati. Naprotiv, on će vam reći da je to stari vic i, štaviše, reći će da ga pogrešno pričate.

Svještenik i pijani vozač autobusa su stigli pred biserne kapije gdje ih je sačekao sveti Petar. "Ja sam seoski svještenik i želim da uđem u raj", reče mu on.

"Ja sam seoski vozač autobusa i želim da uđem, takođe", reće pijanac.

"U redu", reče sveti Petar. "Vi, gospodine Svješteniče, ćete pričekati tamo još nekoliko godina, ali vi, gospodine Vozaču autobusa, vi možete odmah ući."

"Ali sačekajte malo", reče svještenik. "Ja svake nedjelje propovijedam u crkvi i učim ljude kako da se mole i budu dobri. On nije ništa drugo do jedan pijanac."

"Čuj", reče mu sveti Petar, "kada ti propovijedaš tada svi spavaju. Ali kada on vozi, svi se mole kao ludi."