Home
 
 
Poezija
Filozofija
Drevne
civilizacije
 
 
Muzika
Film
Umetnist
Ekologija
 
 
 
Urednik
 
 
 
 
 
Kabala
Tarot
Ji Đing
Feng Šui
 
 
Telema
Vika
Nju Ejdž
Reiki
 
 
 
Web master
 
Willow
 
     
 

ŽMARCI, Boris Vijan
 
Dejan Ognjanović


S najvećim uživanjem pročitao sam zbirku priča Borisa Vijana ŽMARCI.

Iako je postojala u pozadini moga uma slutnja da vijana treba proučavati, u tom pravcu mi je na putu stajala samo jedna činjenica: još pre 10ak godina pročitao sam njegov roman PLJUVAĆU NA VAŠE GROBOVE (sa nadahnutom koricom: mepltorpova fotka pozamašnog crnog kurca koji visi iz inače besprekornog odela), ali me on, tada, nije baš impresionirao. bledunjavo-bezlični ukus koji mi je zaostao iza tog čitanja usporavao me je u eventualnim pokušajima da se ipak vratim vijanu i pružim mu još jednu šansu. sve do pre 10ak dana.

ŽMARCI se sastoje iz nadrealističkih i apsurdističkih 'priča' iz nesvesti: dakle, ovo nije pripovedanje u tradiciji poa, stivensona, čehova ili hemingveja, nego se pre naslanja na struju Lotreamona i Žarija. to znači da ove 'priče' imaju slobodniju strukturu, deluju improvizovano, slobodno-lepršavo, neplanirano, fragmentarno (bilo da imaju oblik niza crtica, ili same predstavljaju fragment u nekoj široj priči koja se jedva nazire).

Šta imamo ovde?

iskrcavanje u normandiji kao ludačku, grotesknu šalu u naslovnoj priči. apsurd rata se 'ozbiljno' ne može dokučiti: jedino uz obilati dead-pan crni humor -kako to vijan čini- može se bar naslutiti sav besmisao te klanice.

nehumano surovo podjebavanje pajkana kao sadističkih copina nalazimo u 'dobrim đacima'. mada su pajkani laka meta, ono što im vijan ovde radi zaista je unikatno, retko viđeno, i dostojno najboljih stranica v. barouza.

'put u honostrov' je one-joke priča, ali joke je predivan: grupica dokonih putnika u jednom vozu, smorena dugim putovanjem, pokušava da razgovori ćudljivog i dremljivog putnika. kad on ignoriše njihove pokušaje da ga uvuku u svoje orgije praznoslovlja, ovi posegnu za - inkvizicjskim metodama torture u naporima da ga navedu da progovori!

'račić' je jedna od manje spektakularnih, ali ipak dobrih pričica, o sviraču u jednom orkestru, koji preživljava prodajući svoj znoj (bukvalno!), živi kod gazdarice koja šeta sa raskriljenom haljinom ne skrivajući miomirise svoje 'stvarčice' i ne nailazi na razumevanje dirigenta zbog koga, na kraju, izgubi glavu - koju sam sebi odseče.

'vodoinstalater' do krajnjeg apsurda dovodi prepoznatljivu situaciju borbe sa radnicima-fizikalcima i svakojakim ispomoćnim osobljem koje umesto pružanja kompetentne usluge svoje gazde pretvara u sluge i taoce. naravno da 'majstor' izazove montipajtonovski (apres le mot) haos, i to je divota posmatrati.

'napušteni put' je bukvalno neprepričljiva orgija improvizacija (?) i zajebancija koja u centru pažnje ima grobarskog klesara i njegove pokušaje da se oženi.

'mrtve ribe' govori o čoveku koji peca marke (poštanske!) u nekakvoj močvari za bezdušnog šefa, putuje vozom u kome su lažne karte skuplje od pravih i sve u svemu - još jedna 'priča' u kojoj je zaplet manje bitan od niza zabavnih, apsurdnih situacija i neverovatnih dijaloga.

'bluz za crnog mačka' je jedan od hajlajtova zbirke, vrcava pričica o mačoru (koji govori i psuje) zaglavljenom u kanalizaciji, pokušajima da se on otuda izbavi od strane okupljenih dokoličara i prolaznika, te o pijanci i ludovanju koje usledi zatim.

'magla' se ne da prepričati! ludnica, advokatov sat, groteskno suđenje (opet, kao da je iz GOLOG RUČKA, sa ej džejem kao advokatom!), ratno bombardovanje...

'plava guska' je neodoljivo duhovita, blago mizogina, vickasta storija o liku koji putuje na odmor, usput pokupi autostoperku u koju se tiho zaljubi, ali ona ipak padne na šarm (?) njegovog saputnika.

najzad, zbirku završava najduža priča ovde, možda i najkonvencionalnija u smislu koherentnosti i linearnosti i logike - 'statista' - u kojoj mlad i naivan početnik u ovoj skrajnutoj profesiji otkriva zla filmske industrije. potonju ovde vijan nemilosrdno ismeva, a na to i ima pravo, jer mu je ona i došla glave: umro je u bioskopu na premijeri filma PLJUVAĆU NA VAŠE GROBOVE, rađenog po njegovom romanu! whatta way to go! :)

vijan se igra sa jezikom kao malo dete, i rezultati toga su često fascinantni - naročito kalamburi koje neosetno izvodi sa ustaljenim frazama, metaforama i idiomima koje tretira bukvalno i odvodi iza granice besmisla.

apsurd koji provejava ovim pričama nije puki ukras ili dosetka, već autentični oblik odgovora na brutalnost i besmisao tek-preživljenog rata (WWII) i svih pripadajućih mu zverstava i gluposti. ono što posebno imponuje, barem meni, jeste i autentični, žestoki, neukrotivi anti-autoritarniduh koji provejava kroz svaku rečenicu, i koji se po snazi i ubedljivosti može meriti sa vrlo malo toga u XX veku (selin i barouz mi prvi padaju na um kao vijanovi sadruzi po ovom pitanju neukrotive neuklopivosti i anti-institucionalizacije bilo koje vrste).

potonji kvaliteti se nigde bolje ne vide nego u fascinantnoj šansoni koju je vijan napisao, a koju vam ovde prenosim ljubaznošću nikole todorovića, koji ju je preveo i objavio u časopisu ODGOVOR br. 2.

uživajte! mene je danima nakon čitanja opsedala njena sveta jednostavnost i autentičnost. ništa tu novo niti posebno 'originalno' nije rečeno - a opet, ovo ubada u srž, i opseda! to je TO!

 

BORIS VIJAN

DEZERTER

Cenjeni predsedniče
Pišem Vam ovo pisamce
Uopšte ne marim da li ćete
Imati vremena da ga pročitate
Upravo sam primio poziv
Obaveštavaju me da
Najkasnije u sredu uveče
Moram u rat

Cenjeni predsedniče
Ne pada mi na pamet
Nije me majka rodila
Da ubijam sirote ljude
Ne želim da Vas razbesnim
Ali moram da Vam kažem
Doneo sam odluku

Dezertiraću

Od kad sam rođen gledam samo smrt
Video sam oca kako umire
Video sam braću kako odlaze
Gledao decu kako plaču
Majka mi je mnogo patila
Eno je u grobu
I nije je briga za bombe
I nije je briga za crve
Dok sam bio u zarobljeništvu
Ostao sam bez žene
Ostao sam bez duše
Sve meni drago nestalo je
Sutra ću u ranu zoru
Zatvoriti vrata
Izgubljenim godinama
I otići svojim putem
Životariću
Na ulicama Francuske
Od Bretanje do Provanse
I govoriti ljudima

Odbijte poslušnost
Odbijte da radite to što vam kažu
Nemojte da idete u rat
Odbijte svako naređenje
Da prolijete krv


Ako krv baš treba liti
Gospodine predsedniče
Prolijte, cenjeni, svoju
I ako me budete hapsili
Recite žandarmima
Da ne nosim oružje
I da u mene slobodno pucaju

   
  Sa francuskog preveo:
Nikola Todorović


 

Tekst je postavljen na autorovom blogu:

http://cultofghoul.blogspot.com/

   
Back